Tijekom belgijskog predsjedanja, Vijeće Europske unije objavilo je izvješće pod naslovom “Pravedna mobilnost u EU i uloga europske uprave za rad”.
U načelu, Europsko tijelo za rad ili ELA, rođeno 2017. godine, ima smanjene nadležnosti koje se odnose na mobilnost radnika unutar EU (tzv. upućeni radnici). Tijelo pomaže osigurati da mobilnost tih radnika unutar EU-a bude u skladu s vladavinom prava. S druge strane, ELA također unapređuje suradnju između relevantnih tijela država članica i drugih dionika u borbi protiv neprijavljenog rada.
Tekst se proteže na više od stotinu stranica kako bi se analizirale različite stavke unutar mandata ELA-e i potvrdilo provode li se one učinkovito, dajući neke preporuke prema potrebi.
Nažalost, izvješće ne nudi kvantitativne podatke; isključivo se temelji na anketi koja vodi nizu kvalitativnih argumenata i izjava.
Na kraju, u odgovarajućem dijelu posvećenom zaključcima, u tekstu se navodi kako se pitanje državljana trećih zemalja čini najhitnijim za Uniju u sadašnjem stanju stvari. Belgijska izvršna vlast brani navodnu potrebu da Unija privuče imigrante koji nisu iz EU-a kako bi održali funkcioniranje tržišta rada i gospodarstva. Opet, nema činjenične potpore za ovu tvrdnju, koja se tako često iznosi u krugovima Unije.
Pod ovom pretpostavkom kao osnovnom osnovom, izvješće predlaže proširenje nadležnosti ELA-e ne samo na radnike upućene u EU, već i na državljane zemalja izvan EU koji traže posao u Uniji. Logika je jednostavna: ako je nova masovna mobilnost koja dolazi izvan europskih granica tako ključna, zašto ne iskoristiti ELA-inu stručnost o poštenoj mobilnosti unutar EU-a kako bi se osiguralo slično jamstvo radnicima koji dolaze iz trećih zemalja?
Povrh svega, upućivanje državljana koji nisu državljani EU-a u Uniju zakonski je utemeljeno, najvećim dijelom, na sudskom slučaju Van der Elst (presuda Europskog suda pravde od 9. kolovoza 1994.). Belgijska vlada to koristi kako bi predložila razmatranje buduće direktive kojom bi se obuhvatila pitanja kao što je pravo upućenih radnika izvan EU-a da ostanu u Uniji neko vrijeme nakon završetka njihovog upućivanja ili da promijene poslodavca u takvom slučaju. slučaju, kao i pružanje pomoći upućenim državljanima trećih zemalja, na primjer učinkovito informiranje o njihovim pravima i obvezama koje se primjenjuju u državi članici upućivanja.
Iako se u izvješću to ne navodi, jasno je da bi prijedlog direktive bio prilika servirana na srebrnom pladnju za centraliste da ELA-i dodijele daljnje ovlasti za useljavanje iz trećih zemalja, čime bi državama članicama ukrali granični suverenitet.
Stoga bi briselske vlasti koristile koncept prekogranične mobilnosti kako bi počele kontrolirati pristup državljana trećih zemalja Uniji. Nadalje, proširenje na ovo pitanje dovelo bi do integracije socijalne sigurnosti, još jednog područja koje su nacionalne vlade do sada čuvale.
Ali širenje utjecaja neodgovornih birokrata Unije na oba područja, imigraciju i socijalnu sigurnost, u očajničkom je sukobu s primarnim pravom EU-a. Člankom 179. stavkom 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije proklamira se pravo država članica da određuju opseg prihvata državljana trećih zemalja koji dolaze iz trećih zemalja na njihov teritorij u potrazi za poslom, dok članak 153. stavak 1. Uniji samo daje nadležnost potpore u socijalnoj sigurnosti i socijalnoj zaštiti radnika.
To je još jedan razlog više da se europski konzervativci protive proširenju ovlasti EU-a promjenom ugovora. Naprotiv, reforma istoga radije bi trebala ići u suprotnom smjeru: da se previše pojasni i povrati previše terena koji je već ustupljen Europskoj komisiji.