Politička korektnost i etiketa islamofobije kao alati za suzbijanje kritičkog mišljenja
Kulturu otkazivanja (cancel culture) mogli bismo opisati kao moderni oblik ostracizma, tj. uklanjanja iz javnoga života pojedinaca, skupina ili vrijednosnih sustava koji odudaraju od kanona političke korektnosti. Cenzuriraju se tako danas književna djela čiji je sadržaj otkazivačima nepoželjan. Došlo smo do toga da se i William Shakespeare, ali i mnogi drugih književnici, čija djela pripadaju kanonu zapadne književnosti, proglašavaju rasistima. Kultura otkazivanja ne mari za povijesni kontekst, nego i događaje i fenomene iz prošlosti ocjenjuje kriterijima današnjice. U kratkom roku meta otkazivanja postane opasni fašist, rasist ili ksenofob.
Represivna tolerancija
Herbert Marcuse, jedan od predvodnika tzv. Frankfurtske neomarksističke škole, uveo je pojam tzv. represivne tolerancije. Sve ideje koje nisu lijeve, tumačio je, valja proglasiti netolerantnima i isključiti iz javnog života. Upravo smo tome svjedočili od vremena šezdesetosmaške revolucije do danas kad su društvene mreže postale glavni instrument otkazivanja. Svaki pojedinac mora jako dobro paziti što će napisati da mu sutra ili za deset godina ne bi izvukli neku objavu i protiv njega pokrenuli linč.
Jasno je da kultura otkazivanja kao mete označava i one pojedince koji kritiziraju masovne migracije. Još su Marcuse i ostali članovi Frankfurtske škole upravo sve vrste manjina označavali kao nove instrumente kulturne revolucije. Kao što stoji u Pariškoj izjavi koju su početkom 2018. godine potpisali istaknuti europski konzervativni intelektualci: „Politički vođe koji izgovore neugodne istine o moralnim vrjednotama, islamu ili migracijama dovlače se pred sudce. Politička korektnost nameće tabue koji svako propitivanje ‘statusa quo’ prokazuju kao posve neprihvatljivo“.
Europski parlament u studenom 2022. godine izglasovao je rezoluciju o rasnoj pravdi i nediskriminaciji u EU kojoj je izrazio zabrinutost zbog kontinuiranog širenja rasističkih i ksenofobnih teorija zavjere koje potiču mržnju i nasilje, uključujući zločine iz mržnje diljem svijeta. Izražena je i uznemirenost načinom na koji su teorije poput „teorije velike zamjene“ uključene u politički govor niza političkih osoba s tzv. ekstremne desnice u državama članicama. U istoj je rezoluciji Europski parlament pozvao institucije Europske unije da primjene snažan, uključiv, sveobuhvatan i višestruk pristup za djelotvornu borbu protiv svih oblika rasizma i diskriminacije.
Nije, dakako, problem u borbi protiv stvarnog rasizma i diskriminacije, no postavlja se pitanje tko definira te pojmove. Borba protiv rasizma nerijetko se koristi za ušutkavanje svih onih koji kritiziraju masovne migracije. U istu se svrhu Europi konstantno nameću „grijesi iz prošlosti“ kako bi se ušutkalo kritičare u suvremenosti. Jedino se europsku povijest mora procjenjivati prema njezinim najgorim stranicama.
Islamofobija: Instrument političke korektnosti u kontroli javnog diskursa
Govoriti o lošim stranama migracija znači deklarirati vlastitu nesnošljivost, uskogrudnost i latentni rasizam. Malo tu znače floskule o slobodi govora. Kad su tako slučajevi masovnog silovanja djevojčica u Rotherhamu došli na sud, pokazalo se da policija i druge institucije i pojedinci nisu takve slučajeve prijavljivali zbog straha od rasizma.
Poželjno je često isticati samo pozitivne aspekte migracije, uz istodobno veličanje drugih kultura, dok se domaća, europska kultura nerijetko stavlja u drugi plan. Ovakav pristup odražava tendenciju prema oikofobiji, odnosno preziru prema vlastitoj kulturi i tradiciji. Multikulturalizam, iako zamišljen kao model suživota različitih kultura, ponekad nosi sa sobom elemente samoosporavanja, gdje se vrijednosti vlastite kulture nedovoljno cijene u usporedbi s tuđima.
Jedna od najčešćih etiketa iz arsenala kulture otkazivanja, kojom se želi ušutkati kritičare migracija, etiketa je islamofobije koju neke lijeve strukture žele prikazati “antisemitizmom 21. stoljeća”.
Francuski akademik Sylvain Gougenheim, stručnjak za sredni vijek, prozvan je islamofobom samo zato što je objavio esej u kojem je napisao da se tekstove iz antičke Grčke spasili sirijski kršćani, a ne arapski muslimani koji nisu znali grčki.
Leopold Weiss Institute izdaje europski izvještaj o islamofobiji gdje se mnogim pojedincima, često bez ikakve osnove, lijepi etiketu islamofoba i tako im zapravo crta metu na čelo. Tko jamči da baš ti pojedinci sutra ne će postati žrtve islamističkih terorističkih napada? Perverzija je tim veća što su nerijetko sponzori istraživanja islamofobije one islamske zemlje u kojima se masovno krše ljudska prava i ubijaju ljudi zbog drugačijih vjerskih pogleda. Takvima, posve sigurno, nije cilj borba protiv islamofobije, nego islamizacija Europe. Etiketa „islamofobije“ samo je malj za ušutkavanje kritičara.
U Nizozemskoj, Danskoj i drugim zemljama Europe političari koji se protive masovnoj imigraciji – a osobito priljevu nekih zajednica – žive pod stalnom policijskom zaštitom, većinu večeri odlaze na spavanje na drugo mjesto i katkad moraju živjeti u vojnim bazama. Pojedinci su u Nizozemskoj i ubijeni zbog kritike masovnih migracija. Nema pritom nikakve sumnje da su upravo jurišnici kulture otkazivanja pridonijeli crtanju meta na njihova čela i posljedičnoj likvidaciji.
Unatoč sve snažnijim pokušajima ušutkavanja kritičara masovnih migracija, stranke koje kritički propituju migracije imaju sve snažniju političku potporu diljem Europe, a u mnogim su zemljama i na vlasti. To nam jamči da slobodnu riječ nije moguće ugušiti. Sve veći strah od migracija i promjena u identitetu Europe prisutan je među ljudima, zbog čega će biti nužno određene stavove izuzeti iz okvira kulture otkazivanja i priznati ih kao legitimne u javnoj raspravi. Neprestano etiketiranje kritičara fašizmom i rasizmom postalo je kontraproduktivno te slabi stvarno značenje tih pojmova. Održavanje konstruktivnog dijaloga o važnim temama, poput migracija, ključno je za očuvanje demokracije i slobode mišljenja u Europi.