Posljedice migracija na europski identitet i sigurnost
Od šezdesetih godina 20. stoljeća Europa postaje odredište migracija, uglavnom iz zemalja Afrike i Azije. Zbog velikih žrtava u dva svjetska rata, ali i loših demografskih trendova koji posebno tih godina zahvaćaju Europu, došljaci počinju popunjavati manjak radne snage. Europa nije imala strategiju dugoročnih politika prema doseljenicima. Tretiralo ih se kao privremenu radnu snagu koja će se s vremenom vratiti u domicilne zemlje.
Plan o povratku doseljenika u matične zemlje nije se ostvario, a multikulturalizam, kao pristup integraciji, u velikoj većini slučaja se pokazao neuspješnim. U nekim zemljama došlo je do stvaranja paralelnih zajednica, što je otvorilo pitanje društvene kohezije i sigurnosti. Umjesto da se paralelno razmatraju mjere za poboljšanje demografskih trendova unutar domicilnog stanovništva, europski lideri su se prvenstveno oslonili na uvoz strane radne snage kao glavno rješenje za gospodarske potrebe.
Upozorenja o posljedicama migracijskih politika: Pogled unatrag
Na moguće negativne posljedice migracijskih politika upozoravao je dio europskih političara još tijekom 1960-ih godina. U to vrijeme, izražavali su zabrinutost zbog poteškoća u asimilaciji migranata i predviđali ozbiljne izazove s integracijom, ako se migracije nastave bez jasnih planova. Neki su predlagali povratak migranata u matične zemlje kao rješenje za izbjegavanje potencijalnih sukoba. Ovi su stavovi često bili popraćeni dramatičnim slikama i upozorenjima o mogućim posljedicama, što je ukazivalo na duboku zabrinutost zbog dugoročnog učinka tadašnjih migracijskih trendova.
Prema tadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, stavovi o migracijama koji su upozoravali na moguće izazove imali su široku potporu, s oko 70% javnosti koja ih je podržavala u Velikoj Britaniji. Unatoč tome, ti su stavovi bili kontroverzni, te su neki od njihovih zagovornika bili suočeni s optužbama za rasizam i isključeni iz političkog života. Danas, političke vođe Velike Britanije i njezinih gradova potječu iz različitih etničkih zajednica, što samo po sebi ne treba biti loša stvar, ali neki povlače povijesne paralele, naglašavajući kako su značajne promjene u demografiji igrale ulogu i u povijesnim promjenama poput pada Rimskog Carstva.
Slične procese imamo i u većini drugih europskih zemalja. Stanovništvo stari, države ne čine ništa na popravljanju demografske situacije (štoviše, promiču sve ideologije koje su antidemografske, npr. rodna ideologija), mirovinski sustavi su pred kolapsom, a manjak radne snage popunjava se iz zemalja Afrike i Azije. U mnogim europskim zemljama Muhamed je već danas najčešće ime.
Čini se da bruxelleske elite i dalje planiraju nastaviti s istim politikama u budućnosti. S jedne strane, promiču inicijative poput Istanbulske konvencije koje uključuju rodnu ravnopravnost i prava LGBT zajednica, dok s druge strane razmatraju rješavanje manjka radne snage putem migracija iz Afrike. Afrika je kontinent čija će se populacija do kraja stoljeća značajno povećati, a mnogi mladi ljudi izražavaju želju za iseljavanjem, što predstavlja izazov za migracijske politike Europe.
Posljedice ovakvih politika mogu se vidjeti u nekim europskim gradovima i njihovim predgrađima, poput Rotterdama, Amsterdama, Stockholma, Malmoa, kao i dijelova Bruxellesa poput Molenbeeka te berlinskih četvrti Wedding i Neukölln. U zajednicama gdje određene imigrantske skupine čine većinu, često se primjećuju kulturni običaji, jezik i načina života iz matičnih zemalja, što je pokazatelj neuspjeha integracije. Takvi dijelovi gradova postali su preslike zemalja iz kojih su imigranti došli, dok su geografski smješteni u Europi. Ovi primjeri ukazuju na poraz u usklađivanju različitih kultura unutar šireg europskog društva.
Europljani nemaju obvezu ni kapacitete za rješavanje problema u subsaharskoj Africi, niti za primanje izbjeglica iz raznih dijelova Europe, nego se trebaju okrenuti rješavanju svojih problema, prije svega onih demografskih, sigurnosnih i političkih. Promjena demografske slike riješit će i problem nedostatka radne snage. Mržnja prema vlastitoj povijesti i tradiciji kod nekih te izostanak želje za razmnožavanjem Europu su doveli na rub samoubojstva. Statistike su neumoljive.
Izazovi očuvanja europskog identiteta u doba masovnih migracija
U manje od šezdeset godina, kad su masovnije migracije prema Europi krenule, do danas mnogi njezini dijelovi izgubili su europski identitet i postali sigurnosnim problemom. Migracije se povećavaju iz godine u godinu, kako one legalne (velikim dijelom povezane s religijom stalnoga ekonomskog progresa) tako i ilegalne.
Zaključno, Europa se suočava s velikim izazovima koji zahtijevaju promišljene i dugoročne političke odluke. Očuvanje europskog identiteta, kulturnih vrijednosti i sigurnosti ne može biti zanemareno u kontekstu sve većih migracijskih tokova. Postojeći sustavi migracijske politike pokazuju brojne slabosti, a bez njihovog korjenitog preispitivanja i prilagodbe potrebama europskih društava, integracijski problemi mogli bi dodatno eskalirati.
Provođenje suverenističkih i nacionalno orijentiranih politika ključ je za stabilnost i očuvanje europskih zemalja. Fokusiranje na vlastite demografske i sigurnosne potrebe omogućit će Europi da ostane snažan i prepoznatljiv akter na globalnoj sceni, dok promišljeno upravljanje migracijama može osigurati socijalnu koheziju i dugoročnu stabilnost unutar njezinih granica.