Kako će legalne i ilegalne migracije oblikovati identitet Starog kontinenta
Dok je 2015. godine proglašena tzv. politika dobrodošlice (Angela Merkel), pa je samo te godine u Europu ušlo milijun i 300 tisuća migranata, posljednjih godina došlo je do određene promjene narativa u odnosu na ovu problematiku. One se više ne tretiraju isključivo kao humanitarno, nego i kao sigurnosno pitanje. Bivša britanska ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman u rujnu 2023. upozorila je na to da su nekontrolirane migracije egzistencijalni rizik za zapadne nacije. Krajem prošle godine usvojen je i novi europski Pakt o migracijama i azilu koji donosi restriktivniji pristup migracijama. Dio političkih krugova u Europi zalaže se za tzv. Tvrđavu Europu, tj. za maksimalno restriktivni pristup prema novim migracijama na europski kontinent.
Većina politika i zakonskih rješenja polazi od toga da je potrebno zaustaviti ilegalne i nekontrolirane migracije. S druge strane, oni se zalažu za dolazak strane radne snage iz afroazijskih zemlja. Tu se krije zamka. Broj ilegalnih migracija u Europu 2023. bio je oko 400,000, no to je malen broj u odnosu na više od tri milijuna stranih radnika. Legalne migracije mnogo više mijenjaju identitet Europe. Upravo se pod krinkom nedostatka radne snage – a radna snaga nedostaje jer je Europa demografski razvaljena zbog destruktivnih politika proteklih šezdeset godina – mijenja identitet Staroga Kontinenta. Zbog diktature političke korektnosti i prijeteće kulture otkazivanja rijetko tko se usudi kritizirati tzv. legalne migracije.
Migracijske politike bez promjena: Što to znači za budućnost Europe?
Postavlja se pitanje što možemo očekivati u budućnosti? Unatoč javno deklariranom restriktivnijem pristupu teško se može očekivati smanjeni intenzitet migracija. Statistike govore da posljednjih godina imamo povećani broj i ilegalnih i legalnih migracija. Nije došlo do značajne promjene u pristupu migracijama, što ukazuje na to da će se postojeće politike vjerojatno nastaviti, sve dok vlast u Europskoj uniji ostaje u rukama sadašnjih političkih struktura. Bez promjena u vodstvu, teško je očekivati preokret u migracijskoj politici. Jedino novi suverenistički val u Europi, koji bi za 180 stupnjeva zaokrenuo dosadašnje politike, može jamčiti promjenu štetnih migrantskih politika koje su već do sada u sigurnosnom i identitetsko-kulturološkom pogledu uništile mnoge dijelove Europe.
Šef Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex) Hans Leijtens u veljači je 2024. godine izjavio da neregularnu imigraciju nije moguće zaustaviti. Primjerice, ilegalna migracija iz zapadne Afrike je u siječnju ove, 2024. godine porasla za 10 puta, a u Frontexu procjenjuju da će brojke ove godine i dalje rasti. Šef Frontexa smatra da je ilegalne migracije nemoguće potpuno zaustaviti. Takve izjave mogu djelovati defetistički, no one su zapravo dio šire rasprave o demografskim promjenama koje neki smatraju planiranim procesom velike zamjene stanovništva. Ovaj koncept izaziva zabrinutost među onima koji vjeruju da aktualne migracijske politike potiču drastične promjene u sastavu i identitetu europskih društava. Političke strukture EU-a kada bi htjele mogle bi zaštititi europske granice (postoje sigurnosne službe koje čuvaju granice), ali širenjem defetističkih poruka pojačavaju uvjerenje onih koji vjeruju u prošlu i buduću politiku zamjene stanovništva.
Više od 50% mladih Afrikanaca planira iseljenje: Što to znači za Europu?
Kontinuitet dosadašnjih politika, a s obzirom na trendove rasta stanovništva na afroazijskim prostorima, jamči provođenje agende velike zamjene stanovništva. Afrika će 2100. godine imati oko 4.5 milijarde stanovnika, čak četiri puta više nego danas, Azija 4,8 milijarde, a jedini kontinent koji će zabilježiti pad je Europa koja će sa 742 milijuna pasti na 653 milijuna stanovnika.
Istraživanja iz lipnja 2022., koja su obuhvatila 15 afričkih država, pokazala su da je afrička mladež izgubila povjerenje u vlastite zemlje i kontinent u cjelini kako bi ispunila svoje težnje, a sve veći broj njih razmišlja u odlasku u inozemstvo. Samo 32 posto intervjuiranih bilo je optimistično u vezi s izgledima Afrike. U gotovo svim zemljama najmanje dvije trećine ispitanih mladih vjeruje da njihovi narodi idu u pogrešnom smjeru. No prava je bomba, kao što piše The Guardian, da vrlo visok postotak mladih razmišlja o migraciji. Dok je prethodno istraživanje pokazalo da više od dvije trećine mladih ljudi želi ostati na mjestu, sada ih 52% planira preseliti u inozemstvo u sljedeće tri godine. Oko 60% afričkog stanovništva mlađe je od 25 godina, a više od trećine ima između 15 i 34 godine. Do 2100. Afrika će imati najmlađu populaciju na svijetu s prosječnom dobi od 35 godina.
Nije teško zaključiti gdje je planirano odredište ovih migracija. Mit o bogatoj, inkluzivnoj i tolerantnoj Europu u kojoj svi mogu ostvariti svoje snove u glavama je većine ovih ljudi. A nije teško zaključiti što bi ulazak samo sto milijuna ljudi značio za Europu u identitetskom i sigurnosnom pogledu.
Postavlja se pitanje kakav je stav političke birokracije u Bruxellesu prema ovim pitanjima? Potpredsjednica Europske komisije za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica prošle je godine izjavila da bi Europa trebala povećati migraciju iz Afrike i drugih područja kako bi zaustavila demografske problem s kojima se europski kontinent suočava zbog starenja stanovništva. „Prema predviđanjima, 2070. godine Europa će činiti samo 4 posto svjetske populacije. Dakle, ovo moramo dovesti u ravnotežu. I to je razlog zašto nas zanima globalna demografija”, rekla je Šuica. Dodala je da bi migracija iz područja poput Afrike, koja ima prosječno najmlađe stanovništvo od svih kontinenata u svijetu, bila način da se riješi prijeteća demografska kriza s kojom se Europa suočava.
Bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker još je 2017. rekao da EU treba stvoriti legalne načine za dolazak migranata u Europu jer će Europa treba useljavanje u idućim desetljećima.
Europski čelnici, čini se, ne razmatraju ozbiljno promjenu dosadašnjih demografskih politika. Pitanje zašto ljudi u Europi ne žele imati više djece često ostaje zanemareno, dok se pažnja i dalje usmjerava na migracije iz Afrike i Azije kao rješenje za demografske izazove. Ovaj pristup dovodi do teza o velikoj zamjeni stanovništva, koje naglašavaju brigu o dugoročnim posljedicama tih migracijskih politika na europski identitet i društvenu stabilnost.